O umetnici
Aleksandra
Pavlović
Savremena umetnica i slikarka čije stvaralaštvo povezuje geometrijsku kompoziciju, boju i prostor unutrašnjeg doživljaja.
Kratka biografija
Opus Aleksandre Pavlović obuhvata ikone, pejzaže, portrete, crteže, murale i apstraktne kompozicije. Njene slike često spajaju toplinu zemljanih tonova, zlatne površine ikonopisa, precizan crtež i smiren odnos prema motivu.
U galeriji se prepoznaju različiti pravci njenog rada: sakralne predstave izvedene sa pažnjom prema kanonu, pejzaži sa naglašenom atmosferom, portreti i crteži usmereni na izraz lica, kao i apstraktne slike u kojima boja i linija grade ritam površine.
Aleksandra Pavlović rođena je 1987. godine u Nišu. Diplomirala je slikarstvo 2011. godine na Fakultetu umetnosti u Nišu, u klasi profesora Zorana Kostića. Na istom fakultetu završila je master studije 2015. godine.
Od 2016. godine članica je Udruženja likovnih umetnika Aleksinca – ULUA. Živi i stvara u selu Donji Ljubeš, nedaleko od Aleksinca.
Njene slike nalaze se u privatnim kolekcijama u Švedskoj, Austriji, Nemačkoj, Švajcarskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
Pogledajte galeriju radova Aleksandre Pavlović.
Pogledajte samostalne i kolektivne izložbe Aleksandre Pavlović.
O stvaralaštvu
O slikarstvu Aleksandre Pavlović profesorka Fakulteta umetnosti u Nišu i magistarka slikarstva Katarina Đorđević napisala je:
Pavlović Aleksandra organizaciju slike zasniva na određenim, geometrijskim, čisto podeljenim površinama. Sintetizovanost nastalih oblika, minimalizam i racionalnost u traženju odnosa koji bi bili izbalansirani u odnosu na zadatu kompoziciju, dinamizovani su kontrastima toplih i hladnih boja i senzibilnošću negovanja slikarske materije.
Stručni osvrt
Ovo zapažanje naznačava težišta slikarskog izraza umetnice. Na njenim slikama dominiraju arhitektonski čvrsti oblici, prevashodno geometrijske figure pravougaonika i kvadrata, koji nagoveštavaju potrebu za osloncem, utočištem i sigurnošću.
Ovi konstruktivistički principi definišu realnost, ustanovljavaju red i poredak usred uznemiravajućeg haosa i istovremeno zaokružuju i stabilizuju misli, ideje i doživljaje, sprečavajući ih da se rasprše i oslabe.
Ovako uokvirene površine su žive i dinamične. One teže tome da se prepliću i rekonstruišu, a njihova raznovrsnost i slojevitost upućuju na bogatstvo unutrašnjeg života i psiho-emotivnih previranja.
Tom utisku doprinosi i bogatstvo kolorita, kao i nijansiranje intenziteta i čistoće boja, koje otkriva širok raspon doživljaja, analiza i duhovnih preokupacija umetnice.
Upravo u tom useku, u međuprostoru između potrebe za racionalizacijom i oformljavanjem, odnosno uobličavanjem i definisanjem sopstvenog iskustva, s jedne strane, i nesputane senzitivnosti i životne žudnje, s druge strane, u tenziji između čvrstih kalupa i slobode, kao razrešenje i nada iznenada se uvek otvara prolaz u neki drugačiji svet, označen u njenim delima belim prozorima.
Taj svet koji se prostire iza svega naslikanog, iza predstavljene pojavnosti, još uvek je nesagledan jer je nesaglediv, ali je nesumnjiv, izvestan i činjeničan, a dočaran je svetlošću samom, simbolom višeg smisla i istine.
Nit koja povezuje sve raznolike elemente u jedinstvenu celinu, ali ih istovremeno i nadilazi, jer simbolizuje večni kontinuitet života koji opstaje uprkos svim previranjima, naznačena je motivom linija koje se pružaju duž prikazane predmetnosti.
Linije se probijaju kroz svet slika nadmoćno. Ne proizilaze ni iz čega i ne ulivaju se ni u šta. Nevezane su za bilo koji konkretni element predstavljenog sveta i nezainteresovane za ljudska prolazna iskustva.
Linija je uvek prisutna. Ponekad je upadljiva, nametljiva i napadna, a negde sramežljiva i neprimetna. Ipak, ona je tu, teče i nastavlja se, a njeno uporno prisustvo, kao ni život sam, ne može se poreći.
Potraga za prostorom smisla i za tačkom uravnotežavanja uzburkanih sila otvorila je put ka religijskim preokupacijama. One se prevashodno izražavaju kroz slikanje ikona na kojima Pavlovićeva, poštujući kanon, ali istovremeno intenzivirajući i naglašavajući određene aspekte religijskih predstava, pruža i subjektivnu interpretaciju zadatih tema.
S druge strane, vrtlog modernog društva paralelno je vodi ka slikanju stalno novih i veoma raznovrsnih motiva, što njen slikarski opus čini uvek svežim, raznovrsnim i bogatim.
Period i okolnosti u kojima Aleksandra Pavlović stvara pružaju joj mogućnost za upotrebu tehnika i materijala koji su slikarima ranije bili nedostupni, a koje umetnica inovativno koristi u svom izražavanju.
Često kombinuje akrilno i uljano slikarstvo, čime, pored svega prethodno navedenog, potvrđuje svoju pripadnost savremenim slikarskim tokovima.
Samostalne izložbe
- 2022 Aleksinac — Izložba ikona, Galerija OŠ “Vožd Karađorđe”
- 2022 Aleksinac — Izložba slika, Art galerija Kulturnog centra
Kolektivne izložbe
- 2023 Paraćin — Galerija Kulturnog centra
- 2021 Aleksinac — Galerija Kulturnog centra
- 2018 Aleksinac — Galerija Kulturnog centra
- 2015 Knjaževac — Velika galerija Doma kulture
- 2015 Niš — Paviljon u Tvrđavi
- 2015 Aleksinac — Galerija Kulturnog centra
- 2014 Aleksinac — Galerija Kulturnog centra
- 2013 Niš — Galerija Niškog kulturnog centra
- 2011 Zaječar
- 2011 Knjaževac — Velika galerija Doma kulture
- 2011 Niš — Galerija Fakulteta umetnosti
- 2011 Paraćin — Galerija Kulturnog centra
Autor teksta
Tekst: Marija Mitrović, diplomirani filolog za književnost i srpski jezik.